Kao i sve druge konferencije, tako je i druga konferencija Regionalne udruge nezavisnih diskografa (RUNDA), koja je prvi puta održana prošle godine u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, ovih dana imala svoje, nažalost, online izdanje. Ali to je možda na kraju čak i pomoglo, jer smo lakše uspjeli za konferenciju dobiti ekskluzivni intervju sa jednim od najvećih diskografskih legendi nezavisnog izdavaštva, vlasnikom Beqqars Banquet grupe, Martinom Millsom. Pitanje je bi li Martin mogao naći nekoliko dana da dođe u regiju i odgovori na ova pitanja. Ovako mu je nesumnjivo bilo komotnije, odraditi intervju iz svog ureda, a mi smo dobili uvid u jedinstvenu karijeru koja traje više od 40 godina, te je dovela Beggars Banquet grupaciju do jedinstvene pozicije na diskografskom tržištu, gdje se sa pravom smatraju jednim od najvećih nezavisnih grupacija, koje dakle nisu pod vlansištvom triju najvećih diskografskih majora (Universal, Sony Music, Warner Music).

Photo - Tim Soter

EXPRESS: KAKO STE POKRENULI ETIKETU BEGARRS BANQUET U 70im GODINAMA PROŠLOG STOLJEĆA, POZNATO JE DA SU TADA DISKOGRAFSKE KUĆE NASTAJALA IZ POSLOVANJA DUĆANA?

MM: Da, počeli smo sa pokretanjem dućana za prodaju glazbe i jedan od managera dućana je počeo voditi karijeru punk banda „The Lurkers“, koji su imali probe u prostoru ispod dućana, i htio im je pomoći pa je došao do mene i mog tadašnje partnera i zajedno smo počeli managerirati „The Lurkerse“. Pokušali smo im dogovoriti izdavački ugovor, no kako su svi punk bandovi već bili potpisani, „The Lurkerse“ nitko nije želio pa smo sami objavili njihov prvi single. U to doba bilo je prilično neobično objaviti single bez diskografa, a danas je to potpuno normalno. U tim danima nisu postojale upute kako objaviti single, pa smo morali sami shvatiti kako to napraviti.

EXPRESS: KAKO STE SE, OD MANAGERIRANJA I IZDAVANJA JEDNOG IZVOĐAČA, RAZVILI U VEĆI LABEL? KOLIKO BRZO SE TO DOGODILO?

MM: Objavili smo dva singla „The Lurkersa“, pa smo onda pomislili da bi mogli objaviti i nekog drugog, do tada nam to nije palo na pamet, i tako smo objavili single zapadno londonskog pjevača Johnny G., i to je bilo OK,  pa smo nakon par njegovih singlova objavili Tubeway Army , što je preraslo u Gary Newana, te je u godinu i pol preraslo u veliki svjetski uspjeh, i to je naravno promijenilo sve.

EXPRESS: DAKLE VRLO BRZO IMALI STE USPJEH SA TUBEWAY ARMY I GARY NEWMANOM, KAKO STE SE SNALAZILI U POČECIMA? MORALI STE BRZO NAPREDOVATI I UČITI

MM: Nakon otprilike godinu dana potpisali smo licenci ugovor sa Warnerom koji je postao naša matična kompanija na neki način. Takav odnos sa njma je trajao nekih desetak godina, tijekom kojeg smo neka naša izdanja  radili mi, neke su radili oni, i bio je to dobar odnos do trenutka kada je završio.

EXPRESS: VRLO BRZO UNUTAR BEGGARS BANQUETA POČELI STE OTVARATI I DRUGE LABELOVE, 1980.GODINE OSNOVALI STE 4AD, KAKO BI LAKŠE POTPISIVALI NEKE MOŽDA OPSKURNIJE IZVOĐAČE, KOJI BI KASNIJE, U SLUČAJU USPJEHA, MOGLI PRIJEĆI U BEGGARS?

MM: Da, to je bila namjera. Ali na kraju jeidni izvođač koji je sa 4AD prešao u Beggars su bili Bauhaus. Nakon toga 4AD je stvorio tako moćan identitet, tako da nije bilo potrebe da itko prelazi u Beggars. U to vrijeme imali smo 6 dućana i to je bilo vrijeme kada je Beggars bio jako zaposlen oko karijere Gary Newmana, jer smo neko  vrijeme potpuno vodili brigu o njegovoj karijeri i izgubili smo kontakt sa korijenima, na neki način, te su dva naša zaposlenika, koji su radili u dućanu, Ivo i Peter (Ivo Watts Russel i Peter Kent op. A.), došli do nas i rekli „Mi bismo željeli voditi label, ali na način kakav je Beggars  bio na početku, ali sa drugim stilom i identitetom i možete li nam dati budget od nekoliko tisuća funti?“  I pristali smo.  4AD je počeo s radom i potpisali su „The Cocteau Twins“ prilično brzo. Oni su postali izvođač koji je obilježio label. U 80im godinama uz Cocteau Twins i Dead Can Dance, 4AD su postali ženski goth label, dok je Beggars više imao „običan“ gothic image uz grupe kao što su Gene Loves Jezebel.

EXPRESS: KOJI JE BIO DEFINIRAJUĆI TRENUTAK ZA BEGGARS U 1980IMA?

MM: Ekonomski gledano, to je bilo u 1989. godini kada smo objavili uspješan album grupe The Cult – Sonic Temple. Pixies su imali svoj najuspješniji album, a oba labela radili su punom parom, generirajući solidnu zaradu, i to nas je učinilo stabilnima. Prvi puta smo mogli prestati brinuti hoćemo li imati za režije i iz situacije, u kojoj su nam se uvijek dešavale slučajnosti, došli smo do prave karijere. Tijekom cijelog tog desetljeća bilo je puno definirajućih glazbenih trenutaka za oba labela, no ako vodiš posao, činjenica da možeš plaćati račune je prilićno bitna stavka, i treba neko vrijeme dok dođeš do toga.

EXPRESS: KAO NEZAVISAN LABEL UPRAVO STE TO MORALI, ŽONGLIRATI IZMEĐU VAŠEG DEFINIRAJUĆEG ZVUKA I ODRŽAVANJA POSLOVNE KARIJERE?

MM: Moj tadašnji partner i ja nismo bili „poslovni ljudi“, nismo išli u nikakvu poslovnu školu ili nešto slično, bili smo prvenstveno ljubitelji glazbe.

EXPRESS: ONDA STE U 80IMA POKRENULI JOŠ JEDAN NOVI LABEL „XL“ PRVENSTVENO KAO DANCE LABEL A DRUGA POLOVICA 80TIH DOŽIVJELA JE VELIKU EKSPLOZIJU HOUSE GLAZBE I ACID HOUSEA

MM: Razmišljali smo kako house glazba ima puno sličnosti sa punk glazbom desteljeće prije, sve je bilo na „uradi sam sistemu“ i imalo je svoju scenu, iako je naravno zvučalo potpuno drugačije. Prodigy su poslije spojili ta dva svijeta. Izdali smo neke ploče na City Beat labelu, a neke na XL. Većina toga što smo objavili bila je glazbeni preporod, kao muzika koju smo obajvljivali deset godina ranije i bilo je sasvim prirodno to napraviti.

EXPRESS: NIJE NARAVO IMALO SMISLA DANCE GLAZBU OBJAVLJIVATI NA VEĆ ETABLIRANIM LABELIMA KOJE SU IMALE SVOJ ZVUK; POPUT 4AD

MM: Da, naravno, osim što smo imali plesni broj 1. na 4 AD labelu, sa „Pump up the volume“ projekta MARRS, inače ste u pravu.

EXPRESS: To se dogodilo, jer su naravno izvođači koji su tvorili projekt MARRS bili poptisani za 4AD, preko svojih matičnih projekata (Arkane i Colourbox op.a.). Koliko ste bili inače uključeni u politiku potpisivanja izvođača na svim labelovima?

MM: To je u slučaju Beggarsa  bilo postupno. Moj partner i ja smo se bavili sa kompletnim A&R aktivnostima  prvih deset godina, a onda smo doveli A&R osobu, i od tog trenutka, drugi su to preuzeli. Što se tiče 4AD, to su uvijek bili Ivo & Peter u početku, i nije bilo nikakvog pokušaja kontrole sa naše strane. Ideja je bila da dovodimo nove ljude, i da im dajemo mogućnost da nametnu svoj ukus, pa smo se odrekli A&R-a prilično rano. Naša je odlika bila, ne da biramo sami izvođače, već da biramo ljude koji će odabrati izvođače.

EXPRESS: I TAKO JE OSTALO DO DANAS?

MM: Da, ali u mojim godinama (Martin ima 71 godinu op.a.), bilo bi smiješno da danas potpisujem nove izvođače, no naravno u sve sam aktivnosti labela uključen.

EXPRESS: ONDA SU DOŠLE 90-e i JOŠ VEĆI USPJESI NEGO ONI NA KRAJU 80TIH, A SA IZDAVANJEM PRODIGY NA LABELU XL , OTIŠLI STE JOŠ JEDNU STEPENICU DALJE?

MM: Prodigy su bili jako uspješni, ali ne samo oni. Grupa The Charltanas je imala tri broj 1 albuma, no Prodigy su prodali album „Fat of the Land“ u preko 7 milijuna primjeraka u cijelom svijetu, album je bio broj 1 u 27 zemalja svijeta i to je potvrdilo naš status da možemo dovesti alternativnu glazbu u mainstream u cijelom svijetu, što je za nas bio važan trenutak.

EXPRESS: POSTOJI LI U POVIJESTI BEGGARSA I SVIH LABELOVA JEDAN IZVOĐAČ KOJI VAM JE NEKAKO IZMAKAO?

MM: Imam dva odgovora na to pitanje zapravo; izvođač kojeg nismo nikada potpisali, niti smo znali da smo ih mogli potpisati su R.E.M, koji su navodno poslali svoje snimke nama i još jednom labelu, koji se zvao IRS, i nikada im se nismo javili. Ne znam tko je dobio tu kasetu (smijeh). Drugi nešto recentniji su Arctic Monkeys. Bili smo vrlo blizu da ih potpišemo, znali smo da su briljantni. Birali su između nas i EMI, a izvođač nije mogao donijeti odluku za koga da potpišu, i onda se pojavio Domino koji ih je na kraju potpisao.

EXPRESS: ZAISTA DVA VELIKA IZVOĐAČA, SJEĆATE LI SE DA STE MOŽDA ODBILI POTPISATI NEKOG VELIKOG IZVOĐAČA, ZA KOJIM STE POSLIJE ŽALILI?

MM: Ne žalim ni za čim. Navodno smo odbili Duran Duran na početku. Možda oni tada nisu bili spremni za nas. Na kraju shvatite koji su izvođači dobri za vas.

EXPRESS: NE ZNAM KAKO BI IM FINANCIRALI NJIHOVE SKUPE SPOTOVE?

MM: Haha, da u pravu ste!

EXPRESS: U 2000.-IM.GODINAMA XL SE POKAZAO KAO IDEALAN NOVI DOM ZA NEKE VELIKE IZVOĐAČE; POTPISALI STE RADIOHEAD KOJI SU BILI NESRETNI NAKON ŠTO IM JE ISTEKAO UGOVOR SA EMI. KAKO VAM JE POŠLO ZA RUKOM POTPISATI IZVOĐAČA KOJI JE IMAO TAKO LOŠE ISKUSTVO SA PRETHODNIM DISKOGRAFOM?

MM: XL je polako postajao znatno širI label od same dance glazbe. Potpisali smo Badly Drawn Boya i White Stripes. XL je postao vrlo moćan, ali je zadržao i vjerodostojnost elektornskog labela. Imali smo dobar odnos sa managerima grupe Radiohead, a Thom Yorke, je volio ono što XL radi, pa smo objavili negov solo album „The Eraser“ (2006 godine op a.), i tako je taj odnos započeo. Nakon što su Radiohead prvo samostalno objavili album „In Rainbows“, mi smo kasnije objavili fizičko izdanje albuma i onda je to preraslo u odnos koji se stalno razvijao. Nakon toga uspjeli smo preko Impale posredovati da Radiohead steknu vlasništvo nad albumima koje je EMI objavio i to se pokazalo kao koristna stvar i za njih i za nas.

EXPRESS: SPOMENULI STE „OZLOGLAŠENI“ ALBUM GRUPE RAIDOHEAD „IN RAINBOWS“ KOJI JE IZAŠAO NA VRHUNCU INTERNETSKE PIRATERIJE, A PRIJE NEGO ŠTO SU STREAMING SERVISI POČELI POSLOVATI. TAD SU RADIOHEAD UČINILI BEZ PRESEDANA U TADAŠNJOJ GLAZBENOJ INDUSTRIJI I STAVILI SU ALBUM NA DOWNLOAD SVOJIM FANOVIMA SA PORUKOM, „PLATITE KOLIKO ŽELITE“. ŠTO MISLITE O TOM POTEZU IZ DANAŠNJE PERSPEKTIVE?

MM: Mislim da je to bio fantastično inovativna ideja, vrlo prikadna za to vrijeme (2007 godina op. A.). ali bi ju bilo teško  poslije ponoviti, jer je bila dobra ideja za taj trenutak i za njih. Ali zanimljivo je da kada smo mi objavili fizičko izdanje albuma, tri mjeseca nakon što su oni zapravo poklonili album, ili omogućili ljudima da ga kupe za iznos koji su htjeli sami platiti za njega, album je završio na broju 1 top liste albuma, i to za normalnu cijenu. Bio je to briljantan album i veliki album u njihovoj karijeri.

EXPRESS: NE MOŽEMO PRIČATI O POVIJESTI BEGGRARS BANQUETA I XL BEZ DA SPOMENEMO ADELE. USKORO SE PRIBLIŽAVAMO DESETOJ OBLJETNICI IZLASKA FENOMENLANO USPJEŠNOG ALBUMA „21“. RADI SE O ČETVRTROM NAJPRODAVANIJEM ALBUMU SVIH VREMENA I NAJPRODAVANIJEM ALBUMU 21 STOLJEĆA. KAKO JE TAJ ALBUM POSTAO TAKO USPJEŠAN?

MM: NARAVNO PRIJE NEGO ŠTO JE OBJAVLJEN „21“, POSTOJAO JE I ALBUM „19“. ADELE JE BILA PRIJATELJICA IZVOĐAČA SA KOJIM SMO RADILI. Pojavila se sa par pjesama i vjerovali smo u nju od početka. Djelovalo je sve prirodno, obožavali smo to što radi. I  počelo je rasti i postalo je nezaustavljivo. Sve je bilo poptuno prirodno, organski, uspostavila je vezu sa publikom i samo je eksplodiralo.

EXPRESS: NO DA BI BEGGARS MOGAO SADA PRATITI KARIJERU TAKO VELIKIH ZVIJEZDI, KOMPANIJA SE OPET MORALA RAZVIJATI I RASTI?

MM: Iskreno govoreći, razvoj diskografske kuće uvijek je bio uvjetovan razvojem i uspjehom izvođača. Sve izvođače koje sam spomenuo, od Gary Newmana, preko The Cult, Pixies, Prodigy ili Adele, kada su obajvljivali uspješne albume, omogućili su, ali isto tako i zahtjevali, da naša kompanija iskorači i više napravi za njih. Kada je Adele bila na vrhuncu i imala najuspješniji album na svijetu, dva puta u 4 godine, mi smo morali biti kompetitivni sa velikim glazbenim kompanijama i morali smo se razviti do nivoa da je možemo u potpunosti podržavati. Danas imamo veliku mašineriju u cijelom svijetu koja može podržavati karijere najvećih zvijezda, ali može fantastično podržavati i mnogo manje izvođače.

EXPRESS: ONO ŠTO JE MENI BILO NEVJEROJATNO, JEST PODATAK, DA XL OBJAVLJUJE SAMO 6-8 ALBUMA GODIŠNJE, ŠTO NIJE TAKO MNOGO. DAKLE, UVIJEK JE KVALITETA NA VAŠIM LABELIMA BILA PRIJE KVANTITETE?

MM: Uvijek smo tako poslovali. Trenutno imamo 4-5 labela. Svaki od njih objavi godišnje maksimalno 10 albuma i imaju maksimalno 20 izvođača po labelu. Veliki dio mog posla bazira se na tome da objavimo što manje albuma, dok major diskografske kuće objavljuju što je više moguće nove glazbe. Mi smo potpuno drugačiji.

EXPRESS: ŽELIO BIH MALO POPRIČATI I OKO VAŠEG ANGAŽMANA U GLAZBENOJ INDUSTRIJI. VRLO STE AKTIVNI U BROJNIM ASOCIJACIMA POPUT IMPALE, WINA I MNOGIH DRUGIH. NA KOJI NAČIN PRIDONOSITE CIJELOJ GLAZBENOJ INDUSTRIJI?

MM: Sve je počelo sa osnivanjem AIM u Velikoj Britaniji (AIM je udruženje nezavisnih diskografa u Velikoj Britaniji op.a),  1999. godine. Bila je tada borba sa MTV-om i manji broj nas, koji smo vodili nezavisne labele u Velikoj Britaniji, shvatili smo da ne možemo ostvariti naše interese preko BPI (British Phonographic Industry op.a), već da se kao nezavisne labeli moramo međusobno organizirati. Počeli smo razmišljati o novoj organizaciji AIM. Pokrenuli smo je sa tri labela i vrlo brzo bilo nas je 40tak i odlučili smo investirati naše novce i zaposliti ljude. Pokazalo se da zajedno organizirani, nezavisni labelovi mogu napraviti ono što ne može svaki posebno za sebe. Nakon nekoliko godina došli smo do istog problema i na nivou  Europe. U jednom trenutku pojavilo se lažno udruženje nezavisnih izdavača, kojeg su finacirale velike tehnološke kompanije, koje je obilazilo  razne zakonodavce po Europi govoreći da nezavisni izdavači ne mare za copyright  i smatrali smo da trebamo to osporiti  i osnovali smo Impalu (Independent Music Companies Association), kako bismo bili jaki u Bruxellesu. Borimo se protiv mergera, štitimo naše mjesto na tržištu i Impala je postala jako cijenjena u Bruxellesu. Zatim smo osnovali asocijaciju nezavisnih izdavača u Americi. Onda smo, povrh svega, osnovali MERLIN, kako bismo bili ravnopravni u digitalnom sektoru. I da se vratim na početak, nalazimo se na tržištu na kojem dominiraju tri velike major kompanije, i nitko među nezavisnim izdavačima  ne  može se natjecati sa njima, ali zajedno to možemo. Naši klijenti su tri najveće tehnološke kompanije na svijetu plus Spotify i tržište nas je prisilo da se udružimo. Bez tog poteza ne bismo mogli biti kompetitivni i ne bismo mogli obavljati ovakav posao za naše izvođače.

EXPRESS: GDJE STE DANAS VIŠE ANGAŽIRANI, U VOĐENJU BEGGARS GRUPE ILI U RAZNIM AKTIVNOSTIMA U GLAZBENOJ INDUSTRIJI?

MM: Podjednako je raspoređeno. Kompanije dnevno vode moji partneri na labelovima i direktori u Beggars grupi koji su vrlo sposobni sve voditi bez mene. Ja sam tu i nadgledam sve, ali mašinerija ne zahtjeva da ja njome upravljam. Jednako tako i sve asocijacije u koje sam uključen funkcioniraju. Ako ja nestanem, one neće prestati raditi. Prva generacija koja je pokrenula sve asocijacije je predala štafetu drugog generaciji. I dalje sam, dakle, uključen u sve aktivnosti, dolazim svaki dan na posao, čak i u Covid vremenima i jednako je zadovoljstvo raditi i jednkao je izazovno, kao što je uvijek bilo. Kompletna digitalna revolucija u globalnom sistemu bila je jako izazovna, ali jednako tako i fascinantna. Još uvijek obajvljujemo glazbu koja me uzbuđuje, kao što je to uvijek bio slučaj, ali mehanizmi i sistemi za promociju te glazbe promijenili su se do neprepoznatljivosti u posljednih 10-20 godina, i to je snažan poticaj.

EXPRESS: NA KOJI NAČIN ĆE BREXIT UTJECATI NA VAŠE POSLOVANJE?

MM: Brine nas Brexit, nismo željeli da se Brexit dogodi i voljeli bi da se ne događa. Ali ne možemo tu učiniti ništa. Cijela situacija ne ulijeva povjerenje i vrlo smo zabrinuti kako će sve funkcionirati pa se pokušavamo se prilagoditi onome što mislimo da će se dogoditi u budućnosti. Ali trenutno svi nagađaju, uključujući i vladu. Morat ćemo pričekati i vidjeti.

EXPRESS: SPOMENULI STE COVID VREMENA. KAKO SE KOMPANIJA SNALAZI, U KRIZI I KAKO SE IZVOĐAČI SNALAZE BUDUĆI DA NE MOGU NASTUPATI?

MM: Kompanija posluje izuzetno dobro. Potrošili smo mnogo vremena i novaca u zadnjih 10-15 godina razvijajući IT sustav, tehnološku infrastrukturu kompanije, i bilo je zadivljujuće kako smo jedan dan radili u uredu, idući dan više nismo, a nastavili smo raditi jednako efikasno. Nešto je teže objavljivati novu glazbu jer ne postoje više one turneje koje su postojale ranije, ali s druge strane situacija stvara nove mogućnosti i poticaje. Za izvođače - izdavačka karijera je u redu, ali naravno koncertni dio je katastrofalan. Blisko surađujemo sa našim izvođačima i njihovim timovima, kako bismo im pomogli da prebrode ovu krizu. Trenutno je vrlo aktualna debata oko streaming prihoda izvođača i gdje odlazi prihod od streaminga. To je zato što je to, trenutno, izvođačima jedini prihod budući da ne mogu nastupati. Osobno, uvjeren sam da je način na koji vodimo ovu kompaniju vrlo pošten prema izvođačima i dijelimo streaming prihod na primjeren način. Srećom ovo je kompanija gdje ja kao vlasnik sa svojim partnerima imam mogućnost izbora i nemamo dioničare kojima odgovaramo. Ako odlučimo da želimo više platiti izvođačima možemo to napraviti. No trenutno je oko toga velika debata u našoj državi, i pratimo je sa interesom. 

I sa ovime smo završili razgovor sa fascinantnim sugovornikom, koji je preko 40 godina uložio u vođenje jedne od najvećih nezavisnih etiketa  i pritom surađivao sa nekim od najvećih izvođača rock, alternativne, dance, a na kraju i pop glazbe. I zaželjeli smo da se ipak sretnemo uživo na ovim prostorima, na jednoj od konferencija u budućnosti, na što je Martin odgovori, da je oduvijek želio istraživati naš dio Europe.